Meduze u Aquariumu Pula

Aurelia je kozmopolitski rod režnjaka u kojem je zasad opisano 30-ak vrsta, a pretpostavlja se da ih ima više. Ubraja se u tzv. kriptične vrste, vrste koje su morfološki gotovo identične te ih se tek molekularnom analizom može raspoznati. Uhati klobuk ima prozirno tijelo i 4 karakteristična kruga, odnosno gonade, na sredini svog klobuka. Vrsta je rasprostranjena u umjerenim i toplim morima i podnosi širok raspon saliniteta. U našoj izložbi možete pogledati Aurelia coerulea, najčešću meduzu Jadrana, ali i uhate klobuke iz različitih dijelova Zemlje.

Kompas meduza je prepoznatljiva po klobuku žute do smeđe boje s tamnijim mrljama u obliku slova „V“, koje nalikuju kompasu, po čemu je i dobila ime. Izraziti je grabežljivac, naoružan žarnim stanicama na 24 lovke. Iako se najviše žarnih stanica nalazi na lovkama, prisutne su u manjem broju po cijeloj površini meduze. Ubraja se u najopasnije vrste Jadrana (druga nakon morske mjesečine po literaturi) i može izazvati teške opekline pri kontaktu s kožom, posebno kod osjetljivih osoba.

Najčešće ih nalazimo u gornjem stupcu morske vode, rijetko kada zalazi dublje od 30 metara.

Protandrični je hermafrodit, tj. sve jedinke su mužjaci na početku te kasnije mijenjaju spol i postaju ženke. Dvospolac je s raznovremenskim dozrijevanjem spolnih stanica, čime izbjegava samooplodnju.

Endem je Mediterana i lako prepoznatljiva vrsta. Ima karakterističan oblik klobuka koji podsjeća na "jaje na oko", a krakovi završavaju s bijelim ili ljubičastim kuglicama. Pojava mladih jedinki uobičajena je tijekom srpnja, a do kraja kolovoza odrastaju te razvijaju promjer klobuka do oko 40 cm. Zanimljivo je da ima važnu ekološku ulogu pružajući sklonište za mlađ pojedinih vrsta riba. Mladi šuri, gofovi, bukve i njihovi bliski srodnici često pronalaze sigurnost od grabežljivaca među krakovima mediteranske meduze.

U njezinu tkivu nalaze se simbiontske mikroalge, zooksantele, koje fotosintezom proizvode hranjive tvari, pa ova vrsta dio energije dobiva iz sunčeve svjetlosti i ima manju potrebu za hvatanjem plijena. Može se pretpostaviti da iz tog razloga nema puno žarnih stanica na tijelu te se smatra bezopasnom za čovjeka, u dodiru s kožom samo vrlo osjetljive osobe mogu osjetiti blago peckanje.

Morska mjesečina prepoznatljiva je po zvonastom klobuku ružičaste do ljubičaste boje prekrivenom bradavičastim izraslinama. Cijela površina klobuka i duge, tanke lovke prekrivene su snažnim žarnim stanicama, zbog čega se ubraja među najopasnije vrste meduza u Jadranu. U kontaktu s kožom može izazvati jaku bol, crvenilo, otekline pa čak i sistemske reakcije kod osjetljivih osoba. Naziv „noctiluca“ znači „noćno svjetlo“, jer ova vrsta može pokazivati bioluminiscenciju.

Izraziti je grabežljivac koji se hrani zooplanktonom, ribljom mlađi i drugim sitnim morskim organizmima. Za razliku od mnogih drugih meduza, nema stadij polipa, već se cijeli njen životni ciklus odvija u pelagičkoj fazi (na otvorenom moru). Razmnožava se spolno, a iz oplođenog jaja razvija se ličinka, planula, koja direktno prelazi u mladu meduzu.

Najčešće se zadržava u površinskom sloju mora, ali se može naći i na većim dubinama, ovisno o temperaturi i morskim strujama. Pojavljuje se sezonski, često u većim nakupinama koje morske struje donose prema obali.

Morska pluća su jedan od većih režnjaka Jadrana, s klobukom promjera od 40 cm, ali može narasti i više od 100 cm. Za razliku od ostalih režnjaka kao što su uhati klobuk (Aurelia sp.) ili morska kopriva (Chrysaora sp.) morska pluća imaju vrlo neobičan mehanizam hranjenja. Naime, umjesto središnjih ustiju unose hranu pomoću osam specijaliziranih oralnih krakova prekrivenih milimetarskim “ustima”.

U posljednjih nekoliko godina, morska pluća postala su jedna od najzastupljenijih obalnih vrsta režnjaka. Globalno zatopljenje, utjecaj čovjeka, izlovljavanje riba te zakiseljenost mora i oceana uzroci su sve češće pojave ovog režnjaka. Nije u potpunosti bezopasna za čovjeka, jer u dodiru s kožom te pod utjecajem stresa, pušta sluz koja sadrži veću količinu nematocista (žarnih stanica) i time može izazvati blaži osip ili iritaciju kože. Zanimljivo je da ljudi koriste ovu meduzu u prehrani zahvaljujući njenom visokom sadržaju kolagena i proteina.

Cassiopea sp., poznata kao obrnuta meduza, prepoznatljiva je po tome što živi pričvršćena na morskom dnu okrenuta klobukom prema podlozi, dok su joj krakovi usmjereni prema gore. Tijelo joj je spljošteno, a usni krakovi su razgranati i sadrže brojne žarne stanice. U tkivu posjeduje simbiontske alge (zooksantele) koje putem fotosinteze proizvode hranjive tvari, pa meduza dio energije dobiva iz sunčeve svjetlosti. Osim fotosinteze, hrani se sitnim planktonom i organskim česticama iz vode. Žarne stanice raspoređene su po krakovima i mogu izazvati iritaciju pri kontaktu s kožom. Najčešće naseljava plitke, tople i mirne priobalne vode, lagune i područja s morskom travom.

Razmnožava se spolno i nespolno, uz izmjenu stadija polipa i meduze. Zbog načina života i povezanosti sa simbiontskim algama, važna je za proučavanje simbioze i ekoloških odnosa u tropskim morskim ekosistemima.

Prirodno obitava u vodama oko Australije i jedna je od najčešćih meduza duž njezine istočne obale. Klobuk naraste maksimalno 35 cm, a boja joj može varirati od bijele i plave do ljubičaste ili smeđe. Ima 8 oralnih krakova na kojima često žive simbiotski veslonošci. Na jednoj meduzi može živjeti i do 600 veslonožaca. U njezinu tkivu nalaze se simbiontske mikroalge, zooksantele, koje fotosintezom proizvode hranjive tvari, pa ova vrsta dio energije dobiva iz sunčeve svjetlosti i ima manju potrebu za hvatanjem plijena.

Njezine žarne stanice mogu izazvati blagu iritaciju kože, ali se ne smatra opasnima za ljude.

Ova meduza živi uglavnom u morima i estuarijima istočne obale SAD-a, osobito u zaljevu Chesapeake, ali se može naći i u drugim priobalnim područjima. Najčešće je svijetla, prozirno bijele boje, no jedinke u slanijim dijelovima zaljeva mogu imati crveno-smeđe ili purpurne oznake na klobuku i lovkama. Meduza ima zvonasti klobuk promjera do 20 cm, 24 duge lovke te četiri oralna izdanka kojima lovi plijen. To su karnivorne meduze koje se hrane zooplanktonom, larvama riba i drugim beskralježnjacima, a njihove žarne stanice služe za hvatanje plijena i mogu izazvati iritaciju kože kod ljudi.

Chrysaora colorata vrsta je meduze koja nastanjuje istočni dio Tihog oceana, osobito uz obalu Kalifornije i Meksika, gdje se najčešće pojavljuje u toplijim mjesecima. Prepoznatljiva je po prozirnom, zvonolikom klobuku promjera do 70 centimetara, preko kojeg se protežu tamnoljubičaste ili smećkaste pruge. Ispod klobuka nalazi se osam oralnih izdanaka te brojne duge, tanke lovke koje mogu biti duge i više metara. Lovke su prekrivene žarnim stanicama (nematocistama) koje služe za hvatanje plijena i obranu. Hrani se planktonom, sitnim ribama, ribljim ličinkama i drugim malim morskim organizmima. Iako njezin ubod može izazvati bol, peckanje i crvenilo kože kod ljudi, u pravilu nije opasan, osim kod osjetljivih osoba.

Obitava u sjeveroistočnom Tihom oceanu, od Aljaškog zaljeva do Baja Kalifornije. Tijekom jeseni i zime žive u plitkim lukama i zaljevima, dok u proljeće i ljeto migriraju u dublje oceanske vode. Klobuk joj je zlatno-smeđe boje, i može narasti do 30 cm u promjeru, dok krakovi mogu biti dugi i do 4,5 m. Hrani se zooplanktonom uključujući i druge vrste meduza, a prirodni su plijen morskim kornjačama, velikom bucnju (Mola mola) te morskoj ptici burnjaku (Fulmarus glacialis). Zanimljivo je da je ubod ove vrste sličan intenzitetu uboda pčele.

Južnoamerička morska kopriva nastanjuje jugoistočni Tihi ocean i jugozapadni Atlantski ocean, osobito uz obale Čilea i Argentine, gdje je česta u područjima bogatima planktonom. Prepoznatljiva je po velikom, zvonolikom klobuku koji može doseći promjer i do oko 1 metra. Boja varira od bijele i žućkaste do narančaste i smećkaste, često s izraženim radijalnim oznakama. Ispod klobuka nalazi se osam oralnih izdanaka te brojne lovke sa žarnim stanicama koje mogu biti duge nekoliko metara. Njezin ubod može biti bolan i izazvati crvenilo, peckanje i iritaciju kože kod ljudi, no u pravilu nije životno ugrožavajući. U morskom ekosustavu ima važnu ulogu kao grabežljivac planktonskih organizama, ali i kao plijen većim morskim životinjama, čime doprinosi ravnoteži u obalnim i otvorenim morskim zajednicama Južne Amerike.

Klobuk meduze lucerna maksimalno naraste 30 cm, a obično je proziran ili svijetlo bijele do oker boje. Rasprostranjena je uz istočnu obalu Južne Amerike i jedna je od najčešćih režnjaka tog područja. Njene sezonske masovne pojave stvaraju velike probleme ribarima, osim što smanjuju riblji fond mogu oštetiti i ribarsku opremu. Interesantno je da meduza lucerna pruža zaštitu pelagičnim rakovima u njihovim najranjivijim fazama života, no daljnja istraživanja potrebna su za bolje razumijevanje tih odnosa u morskim ekosustavima.

Mastigias papua zanimljiva je tropska meduza prepoznatljiva po svom pjegavom, zlatnosmeđem klobuku. Nastanjuje tople vode Indo-Pacifika, osobito područja oko Palaua, Indonezije i Filipina, gdje se često može vidjeti u plitkim, osunčanim lagunama. Klobuk joj može narasti do 20–30 cm promjera, a površina mu je prekrivena sitnim bijelim ili žućkastim pjegama. Za razliku od mnogih drugih meduza, nema duge, tanke lovke već kraće i razgranate oralne izdanke koje joj pomažu u prikupljanju hrane. Za ovu vrstu karakteristična je simbioza s mikroskopskim algama (zooksantele) koje žive u njezinim tkivima. Alge fotosintezom stvaraju hranjive tvari koje meduza koristi za energiju, dok zauzvrat dobivaju zaštitu i pristup svjetlosti. Zbog te povezanosti sa sunčevom svjetlošću, Mastigias papua često se kreće prema površini tijekom dana. Njezin ubod vrlo je blag i za ljude uglavnom bezopasan. U nekim izoliranim morskim jezerima, poput poznatog jezera meduza na Palau, ove su se meduze prilagodile životu bez prirodnih neprijatelja te svakodnevno migriraju prateći kretanje Sunca.

Prirodno je rasprostranjena u vodama oko Australije i Filipina. Klobuk je smećkaste boje s bijelim točkama, s promjerom do 50 cm. Invazivna je vrsta, a sredinom prošlog stoljeća zabilježena je kod Havaja, u pojedinim dijelovima Atlantika, ali i u Sredozemlju. Pretpostavlja se da je do širenja došlo balastnim vodama ili polipima koji su se zalijepili za brodove. Uočeno je da na mjestima rasprostranjenosti ugrožava populacije škampa. U svojim tkivima sadrži simbiotske mikroskopske alge (zooksantele) koje fotosintezom proizvode hranjive tvari. Zauzvrat im meduza pruža zaštitu i pristup svjetlosti, pa dio energije dobiva upravo iz te simbioze

Zbog svoje velike brojnosti, niske toksičnosti, brzog rasta i velikih dimenzija (do 50 kg), plamena se meduza kao druga vrsta meduza u svijetu počela uzgajati 1980-ih godina u Kini, dok se u Aziji tradicionalno konzumira već više od tisuću godina. Meduze iz reda Rhizostomeae bogate su kolagenim proteinima i mineralima, s niskim udjelom masti i kalorija. Iako više od 95 % njihove ukupne mase čini voda, kad se osuše, više od 40 % preostale suhe tvari čini kolagen. Istraživanja su pokazala da kolagen dobiven iz plamene meduze ima vrlo važnu ulogu u medicini jer ubrzava proces zacjeljivanja rana.

Amakusa je prirodno rasprostranjena u Indo-Pacifiku. Žarne stanice su im vrlo jake i u samo par sekundi mogu ubiti ribu. Međutim, meduze uzgojene u zatočeništvu imaju slabije i manje bolne ubode. Kao i ostale meduze razmnožava se spolno i nespolno, a zanimljivo je da se Amakusa nespolno razmnožava na različite načine, uključujući pupanje, cistama, cijepanjem (fisija) i strobilaciju. Strobilacija je jedini oblik u kojem nastaju ličinke slobodno plivajućeg oblika, efire, koje nakon nekoliko mjeseci sazrijevaju spolno. Također, za razliku od ostalih meduza u porodici Pelagiidae, Amakusa ima monodisk strobilaciju, tj. tvori samo jednu efiru tijekom strobilacije. Međutim, ulaže više energije u razvoj, pa je ta jedna efira znatno veća i posljedično ima veće šanse za preživljavanje u usporedbi s efirama koje nastaju iz polidisknog skifopolipa.

Američka «cannonball» meduza je rasprostranjena u zapadnom Atlantskom i istočnom Tihom oceanu. Klobuk nalikuje topovskoj kugli (eng. cannonball) po kojoj je i dobila ime. Za sada postoje dvije opisane i prihvaćene vrste roda Stomolophus, no poznato je nekoliko neopisanih vrsta koje se razlikuju u pigmentaciji. Neke vrste riba i juvenilnih rakova uspostavljaju simbiotske odnose s ovom meduzom te ju koriste kao zaštitu i hrane se zooplanktonom koji ona ulovi. Još nije potpuno jasan odnos između meduze i simbionata, ali se pretpostavlja da se, ovisno o vrsti, radi o komenzalizmu (jedna strana ima koristi, a pri tome ne oštećuje drugu) ili o parazitizmu.

Obrubnjaci (Hydrozoa) se ne ubrajaju u režnjake (Scyphozoa) već su zaseban razred u koljenu žarnjaka (Cnidaria). Ovisno o vrsti, promjer klobuka im je od 0,5 do 6 cm. Zanimljivo je da hidromeduze, za razliku od režnjaka (Scyphozoa), nemaju stadij efire, nego se iz polipa razvijaju izravno u male meduze nalik odraslima.