Saznaj više o meduzama

Aurelia je kozmopolitski rod režnjaka u kojem je za sad opisano 30-ak vrsta, a pretpostavlja se da ih ima više. Ubraja se u tzv. kriptične vrste, vrste koje su morfološki gotovo identične te ih se tek molekularnom analizom može raspoznati. Uhati klobuk ima prozirno tijelo i karakteristične krugove, odnosno gonade, na sredini svog klobuka. U našoj izložbi možete pogledati Aurelia coerulea, najčešću meduzu Jadrana, ali i uhate klobuke iz različitih dijelova Zemlje.

Morska pluća su jedan od većih režnjaka Jadrana, klobuk promjera od 40 cm, ali može narasti i više od 100 cm. Za razliku od ostalih režnjaka kao što su uhati klobuk (Aureli sp.) ili morska kopriva (Chrysaora sp.) morska pluća imaju vrlo neobičan mehanizam hranjenja. Naime, umjesto središnjih ustiju unose hranu pomoću osam specijaliziranih oralnih krakova prekrivenim milimetarskim “ustima”.

U posljednjih nekoliko godina, morska pluća postala su jedna od najzastupljenijih obalnih vrsta režnjaka. Globalno zatopljenje, utjecaj čovjeka, izlovljavanje riba te zakiseljenost mora i oceana uzroci su sve češće pojave režnjaka. Nije u potpunosti bezopasna za čovjeka, jer u dodiru s kožom te pod utjecajem stresa, pušta sluz koja sadrži veću količinu nematocisti (žarnih stanica) i time može izazvati blaži osip ili iritaciju kože).

Endem je Mediterana i lako prepoznatljiva vrsta. Ima karakterističan oblik klobuka koji podsjeća na jaja na oko, a krakovi završavaju s bijelim ili ljubičastim kuglicama. Pojava mladih jedinki uobičajena je tijekom srpnja, a do kraja kolovoza odrastaju te razvijaju promjer klobuka do oko 40 cm. Zanimljivo je da ima važnu ekološku ulogu pružajući sklonište za mlađ pojedinih vrsta riba. Mladi šuri, gofovi, bukve i njihovi bliski srodnici često pronalaze sigurnost od grabežljivaca među krakovima mediteranske meduze.

Fotosintetska je vrsta, odnosno u njenom tkivu žive simbiontske mikroalge, pa ima i manje potrebe za hvatanjem plijena. Može se pretpostaviti da iz tog razloga nema puno žarnih stanica na tijelu te se smatra u bezopasnom za čovjeka, u dodiru s kožom samo vrlo osjetljive osobe mogu osjetiti blago peckanje.

Kompas meduza je prepoznatljiva po klobuku žute do smeđe boje s tamnijim mrljama u obliku slova „V“, koje nalikuju kompasu, po čemu je i dobila ime. Izraziti je grabežljivac, naoružan žarnim stanicama na 24 lovke. Iako se najviše žarnih stanica nalazi na lovkama, prisutne su u manjem broju po cijeloj površini meduze. Ubraja se u najopasnije vrste Jadrana (druga nakon morske mjesečine po literaturi) i može izazvati teške opekline pri kontaktu s kožom, posebno kod osjetljivih osoba.

Najčešće ih nalazimo u gornjem stupcu morske vode, rijetko kada zalazi dublje od 30 metara.

Protoandrični je hermafordit, tj. sve jedinke su mužjaci na početku te kasnije mijenjaju spol i postaju ženke. Dvospolac je s raznovremenskim dozrijevanjem spolnih stanica, čime izbjegava samooplodnju. Kao i kod većine dvospolaca prvo sazrijevaju muške spolne stanice (proterandrija).

U Jadranu, pogotovo u njegovom sjevernom dijelu  od 2016. opažamo masovnu pojavnost ove želatinozne vrste čije je prirodno stanište Atlantski ocean. Pretpostabvlja se da je u Jadran pristigla balastnim vodama, a njegova prisutnost negativno utječe na riblji fond, jer je uglavnom mesožder koji se hrani zooplanktonom, jajašcima i ličinkama riba, čime značajno smanjuje dostupnost hrane ribi. Vrsta je vrlo invazivna i izuzetno prilagodljiva; živi na područjima sa salinitetom većim od 4 ‰, te ne podnosi temperature više od 28 °C i brzo se razmnožava.

Zbog građe tijela, odnosno želatinozne tvari slični su žarnjacima, osobito nekim meduzama, no od njih se razlikuju po tome što nemaju žarnice. Druga osobitost rebraša je bilateralna simetričnost kakvu nema nijedan žarnjak. Njihovo tijelo najčešće je prozirno, s uzdužnim pojasima ili rebrima koja danju svjetlucaju u duginim bojama zbog interferencije svjetlosti, a noću zahvaljujući bioluminiscenciji. Žarnice su u rebraša nadomještene ljepljivim stanicama (trepetljikama ili lovkama) koje služe za lov planktona. Uglavnom su mesožderi koji se hrane zooplanktonom, jajašcima i ličinkama riba, čime značajno smanjuju dostupnost hrane ribi.

Američka «cannonball» meduza je rasprostranjena u zapadnom Atlantskom i istočnom Tihom oceanu. Klobuk nalikuje topovskoj kugli (eng. cannonball) po kojem je i dobila ime. Za sada ima dvije opisane i prihvaćene vrste roda Stomolophus, ali postoji nekoliko poznatih, neopisanih vrsta koje imaju drugačiju pigmentaciju. S nekim vrstama riba i juvenilnim rakovima imaju simbiotske odnose koji koriste meduzu za svoju zaštitu i hrane se zooplanktonom koji meduza ulovi. Još nije potpuno jasan odnos između meduze i simbionata, ali se pretpostavlaj da se, ovisno o vrsti, radi o komenzalizmu (jedna strana ima krositi, a pri tome ne oštećuje drugu) ili o prazitizmu. 

Amakusa je prirodno rasprostranjena u Indo-Pacifiku. Žarne stanice su im vrlo jake i u samo par sekundi mogu ubiti ribu. Međutim, meduze uzgojene u zatočeništvu imaju slabije i manje bolne ubode. Kao i ostale meduze razmnožava se spolno i nespolna, a zanimljivo je da se Amakusa nespolno razmnožava na devet različitih načina, uključujući pupanje, cistama, cijepanjem (fisija) i strobilaciju. Strobilacija je jedini oblik u kojem nastaju ličinke slobodno plivajućeg oblika, efire, koje nakon nekoliko mjeseci sazrijevaju spolno. Također, za razliku od ostalih meduza u porodici Pelagiidae, Amakusa ima monodisk strobilaciju, tj. tvori samo jednu efire tijekom strobilacije. Međutim, ulaže više energije u razvoj, pa je ta jeda efira znatno veća i posljedično ima veće šanse za preživljavanje u usporedbi s efirama koje nastaju iz polidisk skifopolipa.

Prirodno obitava u vodama oko Australije i je jedna od najčešćih meduza duž njene istočne obale. Klobuk naraste maksimalno 35 cm, a boja joj može varirati do bijele, plave, ljubičaste pa do smeđe. Ima 8 oralnih krakova na kojima često žive simbiotski veslonošci. Na jednoj meduzi može živjeti i do 600 veslonožaca. Fotosintetska je vrsta, odnosno u njenom tkivu žive simbiontske mikroalge, pa ima i manje potrebe za hvatanjem plijena. Njene žarne stanice mogu izazvati blagu iritaciju kože, ali se ne smatra opasnima za ljude.

Obitava u sjeveroistočnom Tihom oceanu, od Aljaškog zaljeva do Baja Kalifornije. Tijekom jeseni i zime žive u plitkim lukama i zaljevima, dok u proljeće i ljeto migriraju u dublje oceanske vode. Klobuk joj je zlatno-smeđe boje, dostiže veličinu klobuka do 30 cm, a krakovi mogu dostići duljinu do 4.5 m. Hrani se zooplanktonom uključujući i druge vrste meduza, a prirodni su plijen morskim kornjačama, velikom bucnju (Mola mola) te morskoj ptici burnjaku (Fulmarus glacialis). Zanimljivo je da je ubod ove vrste sličan intenzitetu uboda pčele.

Klobuk meduze lucerna maksimalno naraste 30 cm, a obično je proziran ili svijetlo bijele do oker boje. Rasprostranjena je uz istočnu obalu Južne Amerike i jedna je od najčešćih režnjaka tog područja. Njene sezonske masovne pojave stvaraju velike probleme ribarima, osim što smanjuju riblji fond mogu oštetiti i ribarsku opremu. Interesantno je da meduza lucerna pruža zaštitu pelagičnim rakovima u njihovim najranjivijim fazama života, no daljnja istraživanja potrebna su za bolje razumijevanje tih odnosa u morskim ekosustavima.

Zbog svoje velike brojnosti, niske toksičnosti i brzog rasta (30-50 kg), plamena se meduza kao druga vrsta meduza u svijetu započela uzgajati 1980-ih godina u Kini, dok se u Aziji tradicionalno konzumira već više od tisuću godina. Meduze iz reda Rhisostomeae bogate su kolagenim proteinima i mineralima, s niskim udjelom masti i kalorija. Iako više od 95 %  njihove ukupne mase čini voda, kad se osuše, više od 40 % preostale suhe tvari čini kolagen. Istraživanja su pokazala da kolagen dobiven iz plamene meduze ima vrlo važnu ulogu u medicini jer ubrzava proces zacjeljivanja rana.

Prirodno je rasprostranjena u vodama oko Australije i Filipina. Klobuk je smećkaste boje s bijelim točkama, s promjerom do 50 cm. Invazivna je vrsta, a sredinom prošlog stoljeća zabilježena je kod Havaja i u Sredozemlju, te i u nekim dijelovima Atlantika. Pretpostavlja se da je do širenja došlo balastnim vodama ili polipima koji su se zalijepili za brodove. Uočeno je da na mjestima rasprostranjena ugrožava populacije škampa.

Obrubnjaci (Hydrozoa) se ne ubrajaju u prave meduze (Scyphozoa) već su zaseban razred u koljenu žarnjaka (Cnidaria). Ovisno o vrsti, promjer klobuka im je od 0.5 – 6 cm. Zanimljivo je da u životnom ciklusu hidromeduza, za razliku od pravih "meduza" (režnjaka), obrubnjaci nemaju stadij efire, već odmah izgledaju poput odraslih.